Je li ikad itko stao u Karlovcu ja jesam , da , da a ti bogami ne. Ovo su stihovi iz stare pjesme punk benda Kawasaki 3p koja se još ponekad zna vrtjeti eterom, a u tim stihovima ima dosta istine. Svima nam se dešava da često prolazimo blizu nekog poznatog mjesta ali nikako da svratimo u njega da ga pobliže upoznamo a kad se na to odlučimo iznenadimo se. Meni se to na primjer desilo sa gradovima kao što su Udine, Palmanova te Ogulin jer sam pored njih često prolazio i mislio da znam sve o njima ali tek kad sam ušao i posjetio ih shvatio sam ljepotu tih mjesta. Danas nam je tema pjenušavo vino Prosecco.
Ovo najprodavanije svjetsko pjenušavo vino dolazi iz dvije Talijanske vinorodne regije Veneto i Friuli Venezia Giulia. Nećemo se zamarati sa dalekom povijesti u kojoj se navode razni provjereni i neprovjereni podaci nego ćemo krenuti od novije povijesti to jest od 1962 godine. Tada je ekipa od 11 proizvođača koji su predstavljali velike tvrtke za proizvodnju pjenušavih vina i glavne zadruge vinogradara osnovala Consorzio di Tutela del Prosecco di Conegliano Valdobbiadene, predlažući skup propisa o proizvodnji kako bi zaštitili kvalitetu i imidž svog vina. Sedam godina kasnije, 2. travnja 1969., njihov trud nagrađen je priznanjem talijanskog Ministarstva poljoprivrede kad je zona Conegliano-Valdobbiadene dobila oznaku DOC za Prosecco i Superiore di Cartizze. Ovim dokumentom proizvodnja Prosecca prvi je put pravno priznata i formalno regulirana od strane institucija. Konzorcij okuplja proizvođače unutar denominacije s ciljem zaštite i promocije Prosecca Superiore iz Conegliano Valdobbiadenea u Italiji i diljem svijeta. Godine 2009., reorganizacijom denominacija Prosecca, Ministarstvo poljoprivrede klasificiralo je Conegliano Valdobbiadene kao područje Denominazione di Origine Controllata e Garantita (DOCG), najvišu razinu kvalitete za talijanska vina.
Velike preokret za razvoj vinarstva i vinogradarstva u ovom kraju dešava se godine 1876. kada se u u Coneglianu (Treviso) otvara Kraljevska škola za vinogradarstvo i vinarstvo Italije. Nju su pokrenuli inženjeri GB Cerlettiju, dr. Carpenèu i dr. Geri, s ciljem osposobljavanja, kao što to čini i danas, sve kompetentnijih stručnjaka u vinogradarskim i enološkim tehnikama.
Ne mogu reći da nisam nikad prije nisam pobliže posjetio ovu lijepi vinogradarski kraj , ali uvijek je to bilo u organiziranoj turi a kad te netko drugi vodi ne stigneš puno samostalno razgledavati a to je zapravo najljepši dio ovakvih putovanja.
Prosecco ili Glera je bijela sorta grožđa koja soje porijeklo vuče sa Slovenskog Krasa iz sela Prosecco pored kojeg prolazite kad se vozite od Trsta prema Veneciji . Kod nas je malo poznato ali naziv koji se koristi u Hrvatskoj vinskoj literaturi je bijeli Teran. Dugi niz godina je sorta nosila naziv Prosecco ali od 2009 je ponovno vraćen naziv Glera. Ova sorta grožđa je od davnina poznata po visokom prinosu i visokim kiselinama što je idealno za proizvodnju pjenušavih vina.
Uz Gleru, za proizvodnju Prosecca DOC propisi dopuštaju dodavanje do 15 posto sljedećih sorti grožđa: Verdiso, Bianchetta Trevigiana, Perera, Glera Lunga, Chardonnay, Pinot Bianco, Pinot Grigio i Pinot Nero. Prosecco DOC Rosé je kombinacija najmanje 85 posto Glere i 10 do 15 posto grožđa Pinot Noir vinificiranog kao crveno. Ovo pjenušavo vino proizvodi se metodom vrenja u tanku poznatom kao Methode Charmat ili Metodo Martinotti, i samim time je najprodavanije pjenušavo vino na svijetu.
Ovo bi bio stručni pogled sa puno podataka a sada prelazimo na osobne impresije koje sam dobio tijekom posjete ovom lijepom kraju. Supruga Karin i ja krenuli smo početkom kolovoza na kratki izlet a za polazišnu točku odabrali smo hotel Relais le Betulle sa 4* ,koji je smješten na brežuljku iznad Conegliana sa prekrasnim pogledom na grad te okružen vinogradima. Hotel se nalazi na velikoj parceli ima prostran besplatan parking, veliku kongresnu salu a na ulazu u hotel stoji pločica AIS-a, vodeće Talijanske udruge sommeliera da se u hotelu održavaju njihovi tečajevi. Poslužuju solidan doručak te je u njemu i a la carte restaurant koji je u najmu.
Restoran se zove “Enrica Miron” te smo večerali u njemu i shvatili da ga vodi vlasnica Enrica sa obitelji , u sali je radio samo jedan konobar, suprug pretpostavljam, stariji elegantni gospodin finih manira , stručan i kompetentan a u kuhinji je još jedna pomoćna radnica. Jeli smo jako dobro uz fina vina na čaše te je kompletna večera za dvoje iznosila 116,00 €. Doručak kojim upravlja hotel, je solidan ali bi mogao biti puno bolji. Nije mi logično da na u srcu Prosecca na doručku nemaš mogućnost popiti čašu Prosecca ako je ne platiš dodatno, kao i jaja na oko koja nisu u cijeni doručka. Dok je kod nas u većini hotela te kategorije sve to dostupno u cijeni doručka a smješno je to da bi se Talijani kod nas prvi bunili da to moraju posebno platiti :)))). Od gostiju je bilo Amerikanaca, Švicaraca, Austrijanaca, Nijemaca i Holanđana.
Prvi vinar kojeg smo posjetili je mala obiteljska vinarija Zinto , smještena tek pet minuta ugodne vožnje kroz vinograde u mjestu Collalbrigo di Conegliano. Vinariju vode majka Vitalina te sin Enrico koji je je četvrta generacija u obitelji Zinto koja živi od vina. Enrico nam se je osobno posvetio te nas uz porciju lokalnih narezaka proveo kroz njihov izbor vina, probali smo nekoliko izvrsnih pjenušaca te jedno mirno vino.
Uspjeli smo prošetati kroz vinograde iako su se nad cijelim krajem nadvili gusti oblaci a iz pravca Dolomita puhao je neugodan hladni vjetar uz kapi kiše . Enrico nam je rekao da upravo iz tog pravca sa sjevera dolaze veoma jaki vjetrovi sa oborinama koji im ponekad u vinogradu naprave veliku štetu.
Kroz razgovor smo shvatili da se on i njegove kolege pokušavaju distancirati od imena Prosecco jer je ono po njima danas obilježje za masovnu proizvodnju vina koja po njima nema veze sa onime čime se oni bave . Smatraju da uvjeti u kojima oni rade spadaju u “Herojsko vinogradarstvo” te žele njegovati tradiciju proizvodnje kakva je nekad bila pa se žele promovirati kao “Conegliano-Valdobiadene DOCG “ te na taj način sačuvati specifičnost teritorija . Jer kako je Enrico istaknuo , Prosecco je postao brend kao Coca Cola te da velika većina proizvedenog Prosecca nema nikakve veze s pravim vinom.
Slijedeći dan uputili smo se prema simpatičnom gradiću Vittorio Veneto koji postoji još od Antičkih vremena a ovo ime dobio je po prvo Talijanskom kralju nakon ujedinjenja Viktoru Emanuelu II. U neposreddoj blizini grada sa južne strane nalazi se simpatična vinarija i agroturizam La Vigna di Sarah. Ovo je mlada , moderna i živahna vinarija koju je pokrenula je 2010. godine Sarah Dei Tos. Lokalna djevojka koja je diplomirala ekonomiju ali se ipak odlučila baviti vinarijom uz koju ima i odlični agroturizam.
Probali smo nekoliko jako dobrih pjenušaca a dizajn u degustacijskoj sali i vinariji te sam izgled etiketa prilagođen je mlađoj publici koja danas zauzima veoma važan segment tržišta pjenušavih vina. U trgovini koja se nalazi u sklopu vinarije zapričali smo se sa ljubaznom prodavačicom i saznali da je njezina baka porijeklom Istrijanka prezimena Lušetić iz Svetog Petra u Šumi.
Sljedećeg dana odlučili smo se za ugodnu vožnju po cesti Prosecca ili Strada del Prosecco, koja je otvorena 1966 godine a pošto je vrijeme bilo sunčano time je doživljaj bi još bolji . Cesta prolazi svojom vijugavom trasom duž silnih vinograda te uz pitoreskna sela i privlači brojne posjetitelje te je nezaobilazno odredište za ljubitelje pjenušavih vina.
Jedno od meni ljepših sela je Santo Stefano nedaleko od Valdobbiadene u kojem ima mnogo lijepih modernih podruma a prvo smo posjetili Col Vetoraz Spumanti , lijepo uređenu vinariju sa privatnim u kojoj se nismo puno zadržali jer nemaju mogućnost degustacije više vina sa sjedenjem već samo kušanje na šanku i kupnja proizvoda .
Ali odmah do vinarije na brežuljku imaju zanimljiv koncept vinograda koji je ujedno i izletište. Možeš kupiti bocu Prosecca u jednoj od okolnih vinarija ili jednostavno je donijeti sa sobom te sjesti na klupicu u vinogradu sa izvrsnim pogledom i uživati u čistom zraku i prekrasnom pogledu.
Samo par minuta dalje na uzvisini smještena je vinarija Ca´ Salina. Sa donje strane je radni dio i prodajni prostor a sa gornje strane vinarije je lijepo uređen travnati plato gdje se vikendom uz laganu muziku mogu kušati njihova vina. Plato je bio pun posjetitelja koji su se izmjenjivali a raspon godina je od 18-68 godina. Ima dosta turista među kojima smo primijetili : Austrijance, Švicarce, Nijemce ali također dosta Talijana.
Na ručak smo otišli do obližnjeg gradića Valdobbiadene koji je mali simpatičan gradić sa bogatom povijesti. Dugi niz godina bio je dio Mletačke Republike a kasnije spada pod Austro Ugarsku Monarhiju u kojoj ostaje do kraja 1. svjetskog rata kada su se u njemu i okolici vodile jake borbe te je dosta nastradao. Ovdje smo uz nezaobilazni Prosecco pojeli ručak od dva slijeda uz butelju vina za pristojnih 70,00 €. Zanimljivo je kako se vrijeme brzo mijenja, kad smo sjeli na ručak bilo je sunčano i sparno a kad smo izašli na terasu popit kavu shvatili smo da je u međuvremenu padala kaiša.
Ovaj izvrstan izlet završili smo sa posjetom lijepom gradiću Belluno koji je i zasebna pokrajina a smješten je ispod Dolomita . Belluno je najvažniji grad u regiji Istočni Dolomiti. te se polako sprema i šminka za nadolazeće Zimske Olimpijske igre 2026 čiji su nositelji Milano i Cortina a Belluno je jedan od partnera. Od Conegliana do Belluna može se stići veoma brzo Autocestom ali mi smo kao pravi turisti odabrali teži put .
Krenuli smo cestom koja prelazi preko prijevoja San Boldo koja ima oznaku lokalne ceste 635. Cesta je dugačka oko 15 km i ide od mjesta Tovena na južnom dijelu prema mjestu Trichiana na sjevernom dijelu. Cesta je specifična zbog dionice od oko 800 metara koja se sastoji od osam serpentina , pet tunela i šest mostova.
Ovaj prijevoj izgrađen je pred kraj Prvog svjetskog rata kao izlazna ruta za austrijske trupe iz sjeverne Italije – izgrađen za samo stotinu dana, ta činjenica daje ime cesti koja vas dovodi do prijevoja: Strada delle cento giorni ( Cesta od stotinu dana) . Cesta je vrlo uska i strma, a 18 kratkih tunela izgrađenih od kamena su poprilično klaustofobični .
U Bellunu živi oko 36 000 stanovnika, poznato je turističko odredište i jedan od gradova koji spada u Nacionalni park “Dolomiti Bellunesi”.
Prošetali smo centrom grada, koji je uredan i čist te pojeli ukusan ručak za dvoje sa buteljom vina i izvrsnim jelom “Melanzane alla Parmigiana” koštao je 50,00 €. Na kraju mogu izvući zaključak da je ovo bio lijep izlet od tri dana, u vinsku regiju koja nam je blizu. Sve je vrlo dostupno i financijski nije zahtjevno jer su cijene u prosjeku slične Istarskim a nekim slučajevima i niže.
Zadnji dan spustili smo se do Conegliana na večeru te smo se zaputili u elegantni lokal Il Bistrot di Conegliano , koji je smješten u ulici Via XX Settembre u Coneglianu, odmah pored povijesnog hotela Canon d’Oro.
Ponuda hrane je veoma zanimljiva, te sadrži brojne lokalne specijalitete. Kruh za njih peče poznata lokalna pekara Panificio Bruna , a sa obližnje farme
Fiorin Silvia , dolazi im biodinamički uzgojeno povrće i specijalizirano začinsko bilje. Posebna pažnja posvećena je izboru vina kojeg imaju preko 200 etiketa a brojna toče na čaše.
Na kraju mogu zaključiti da je Prosecco najveći globalni vinski fenomen u današnje vrijeme te da veći dio proizvodnje otpada na masovnu produkciju pjenušavih vina kojs se prvenstveno potroše u raznim Spritz mješavinama a lider je naravno Aperol Spritz. Ipak u ovo kratko vrijeme uspjeli smo probati nekoliko jako dobrih Prosecca te vidjeli nekoliko lijepih gradića i dobro jeli za pristojan novac, dakle možemo dati toplu preporuku za kratki izlet.
EmilJamesBlog 