EmilJamesBlog

Je li ikad itko stao u Karlovcu ja jesam , da , da a ti bogami ne. Ovo su stihovi iz stare pjesme punk benda Kawasaki 3p koja se još ponekad zna vrtjeti eterom, a u tim stihovima ima dosta istine. Svima nam se dešava da često prolazimo  blizu nekog poznatog mjesta  ali nikako da svratimo u njega da ga pobliže upoznamo a kad se na to odlučimo iznenadimo se. Meni se to na primjer desilo sa gradovima kao što su Udine, Palmanova te Ogulin jer sam pored njih često prolazio i mislio da znam sve o njima ali tek kad sam ušao i posjetio ih shvatio sam ljepotu tih mjesta. Danas nam je tema pjenušavo vino Prosecco.

Ovo najprodavanije svjetsko pjenušavo vino dolazi iz dvije Talijanske vinorodne regije Veneto i Friuli Venezia Giulia. Nećemo se zamarati sa dalekom povijesti u kojoj se navode razni provjereni i neprovjereni podaci nego ćemo krenuti od novije povijesti to jest od 1962 godine. Tada je ekipa od 11 proizvođača koji su predstavljali velike tvrtke za proizvodnju pjenušavih vina i glavne zadruge vinogradara osnovala Consorzio di Tutela del Prosecco di Conegliano Valdobbiadene, predlažući skup propisa o proizvodnji kako bi zaštitili kvalitetu i imidž svog vina. Sedam godina kasnije, 2. travnja 1969., njihov trud nagrađen je priznanjem talijanskog Ministarstva poljoprivrede  kad je zona Conegliano-Valdobbiadene dobila oznaku  DOC za Prosecco i Superiore di Cartizze. Ovim dokumentom proizvodnja Prosecca prvi je put pravno priznata i formalno regulirana od strane institucija. Konzorcij okuplja proizvođače unutar denominacije s ciljem zaštite i promocije Prosecca Superiore iz Conegliano Valdobbiadenea u Italiji i diljem svijeta. Godine 2009., reorganizacijom denominacija Prosecca, Ministarstvo poljoprivrede klasificiralo je Conegliano Valdobbiadene kao područje Denominazione di Origine Controllata e Garantita (DOCG), najvišu razinu kvalitete za talijanska vina.

Velike preokret za razvoj vinarstva i vinogradarstva u ovom kraju dešava se godine 1876. kada se u u Coneglianu (Treviso) otvara Kraljevska škola za vinogradarstvo i vinarstvo Italije. Nju su pokrenuli inženjeri GB Cerlettiju, dr. Carpenèu i dr. Geri, s ciljem osposobljavanja, kao što to čini i danas, sve kompetentnijih stručnjaka u vinogradarskim i enološkim tehnikama.

Ne mogu reći da nisam nikad prije nisam pobliže posjetio  ovu lijepi vinogradarski kraj , ali uvijek je to bilo u organiziranoj turi a kad te netko drugi vodi ne stigneš puno samostalno razgledavati a to je zapravo najljepši dio ovakvih putovanja.

Prosecco ili Glera je bijela  sorta grožđa koja soje porijeklo vuče sa Slovenskog Krasa iz sela Prosecco pored kojeg prolazite kad se vozite od Trsta prema Veneciji . Kod nas je malo poznato ali naziv koji se koristi u Hrvatskoj vinskoj literaturi je bijeli Teran. Dugi niz godina je sorta nosila naziv Prosecco ali od 2009 je ponovno vraćen naziv Glera. Ova sorta grožđa je od davnina poznata po visokom prinosu i visokim kiselinama što je idealno za proizvodnju pjenušavih vina.

Uz Gleru, za proizvodnju Prosecca DOC propisi dopuštaju dodavanje do 15 posto sljedećih sorti grožđa: Verdiso, Bianchetta Trevigiana, Perera, Glera Lunga, Chardonnay, Pinot Bianco, Pinot Grigio i Pinot Nero. Prosecco DOC Rosé je kombinacija najmanje 85 posto Glere i 10 do 15 posto grožđa Pinot Noir vinificiranog kao crveno. Ovo pjenušavo vino proizvodi se metodom vrenja u tanku poznatom kao Methode Charmat ili Metodo Martinotti, i samim time je najprodavanije pjenušavo vino na svijetu.

Ovo bi bio stručni pogled sa puno podataka a sada prelazimo na osobne impresije koje sam dobio tijekom posjete ovom lijepom kraju. Supruga Karin i ja krenuli smo početkom kolovoza na kratki izlet a za polazišnu točku odabrali smo hotel Relais le Betulle sa 4* ,koji je smješten na brežuljku iznad Conegliana sa prekrasnim pogledom na grad te okružen vinogradima. Hotel se nalazi na velikoj parceli ima prostran besplatan parking, veliku kongresnu salu a na ulazu u hotel stoji pločica AIS-a, vodeće Talijanske udruge sommeliera da se u hotelu održavaju njihovi tečajevi. Poslužuju solidan doručak te je u njemu i a la carte restaurant koji je u najmu.

Restoran se zove “Enrica Miron” te smo večerali u njemu i shvatili da ga vodi vlasnica Enrica sa obitelji , u sali je radio samo jedan konobar, suprug pretpostavljam, stariji elegantni gospodin finih manira , stručan i kompetentan a u kuhinji je još jedna pomoćna radnica. Jeli smo jako dobro uz fina vina na čaše te je kompletna večera za dvoje iznosila 116,00 €. Doručak kojim upravlja hotel, je solidan ali bi mogao biti puno bolji. Nije mi logično da na u srcu Prosecca na doručku nemaš mogućnost popiti čašu Prosecca ako je ne platiš dodatno, kao i jaja na oko koja nisu u cijeni doručka. Dok je kod nas u većini hotela te kategorije sve to dostupno u cijeni doručka a smješno je to da bi se Talijani kod nas prvi bunili da to moraju posebno platiti :)))). Od gostiju je bilo Amerikanaca, Švicaraca, Austrijanaca, Nijemaca i Holanđana.

Prvi vinar kojeg smo posjetili je mala obiteljska vinarija Zinto , smještena tek pet minuta ugodne vožnje kroz vinograde u mjestu Collalbrigo di Conegliano. Vinariju vode majka Vitalina te sin Enrico koji je je četvrta generacija u obitelji Zinto koja živi od vina. Enrico nam se je osobno posvetio te nas uz porciju lokalnih narezaka proveo kroz njihov izbor vina, probali smo nekoliko izvrsnih pjenušaca te jedno mirno vino.

Uspjeli smo prošetati kroz vinograde iako su se nad cijelim krajem nadvili gusti oblaci a iz pravca Dolomita puhao je neugodan hladni vjetar uz kapi kiše . Enrico nam je rekao da upravo iz tog pravca sa sjevera dolaze veoma jaki vjetrovi sa oborinama koji im ponekad u vinogradu naprave veliku štetu.

Kroz razgovor smo shvatili da se on i njegove kolege pokušavaju distancirati od imena Prosecco jer je ono po njima danas obilježje za masovnu proizvodnju vina koja po njima nema veze sa onime čime se oni bave . Smatraju da uvjeti u kojima oni rade spadaju u “Herojsko vinogradarstvo” te žele njegovati tradiciju proizvodnje kakva je nekad bila pa se žele promovirati kao “Conegliano-Valdobiadene DOCG “ te na taj način sačuvati specifičnost teritorija . Jer kako je Enrico istaknuo , Prosecco je postao brend kao Coca Cola te da velika većina proizvedenog Prosecca nema nikakve veze s pravim vinom.

Slijedeći dan uputili smo se prema simpatičnom gradiću Vittorio Veneto koji postoji još od Antičkih vremena a ovo ime dobio je po prvo Talijanskom kralju nakon ujedinjenja Viktoru Emanuelu II. U neposreddoj blizini grada sa južne strane nalazi se simpatična vinarija i agroturizam La Vigna di Sarah. Ovo je mlada , moderna i živahna vinarija koju je pokrenula je 2010. godine Sarah Dei Tos. Lokalna djevojka koja je diplomirala ekonomiju ali se ipak odlučila baviti vinarijom uz koju ima i odlični agroturizam.

Probali smo nekoliko jako dobrih pjenušaca a dizajn u degustacijskoj sali i vinariji te sam izgled etiketa prilagođen je mlađoj publici koja danas zauzima veoma važan segment tržišta pjenušavih vina. U trgovini koja se nalazi u sklopu vinarije zapričali smo se sa ljubaznom prodavačicom i saznali da je njezina baka porijeklom Istrijanka prezimena Lušetić iz Svetog Petra u Šumi.

Sljedećeg dana odlučili smo se za ugodnu vožnju po cesti Prosecca ili Strada del Prosecco, koja je otvorena 1966 godine a pošto je vrijeme bilo sunčano time je doživljaj bi još bolji . Cesta prolazi svojom vijugavom trasom duž silnih vinograda te uz pitoreskna sela i privlači brojne posjetitelje te je nezaobilazno odredište za ljubitelje pjenušavih vina.

Jedno od meni ljepših sela je Santo Stefano nedaleko od Valdobbiadene u kojem ima mnogo lijepih modernih podruma a prvo smo posjetili Col Vetoraz Spumanti , lijepo uređenu vinariju sa privatnim u kojoj se nismo puno zadržali jer nemaju mogućnost degustacije više vina sa sjedenjem već samo kušanje na šanku i kupnja proizvoda .

Ali odmah do vinarije na brežuljku imaju zanimljiv koncept vinograda koji je ujedno i izletište. Možeš kupiti bocu Prosecca u jednoj od okolnih vinarija ili jednostavno je donijeti sa sobom te sjesti na klupicu u vinogradu sa izvrsnim pogledom i uživati u čistom zraku i prekrasnom pogledu.

Samo par minuta dalje na uzvisini smještena je vinarija Ca´ Salina. Sa donje strane je radni dio i prodajni prostor a sa gornje strane vinarije je lijepo uređen travnati plato gdje se vikendom uz laganu muziku mogu kušati njihova vina. Plato je bio pun posjetitelja koji su se izmjenjivali a raspon godina je od 18-68 godina. Ima dosta turista među kojima smo primijetili : Austrijance, Švicarce, Nijemce ali također dosta Talijana.

Na ručak smo otišli do obližnjeg gradića Valdobbiadene koji je mali simpatičan gradić sa bogatom povijesti. Dugi niz godina bio je dio Mletačke Republike a kasnije spada pod Austro Ugarsku Monarhiju u kojoj ostaje do kraja 1. svjetskog rata kada su se u njemu i okolici vodile jake borbe te je dosta nastradao. Ovdje smo uz nezaobilazni Prosecco pojeli ručak od dva slijeda uz butelju vina za pristojnih 70,00 €. Zanimljivo je kako se vrijeme brzo mijenja, kad smo sjeli na ručak bilo je sunčano i sparno a kad smo izašli na terasu popit kavu shvatili smo da je u međuvremenu padala kaiša.

Ovaj izvrstan izlet završili smo sa posjetom lijepom gradiću Belluno koji je i zasebna pokrajina a smješten je ispod Dolomita . Belluno je najvažniji grad u regiji Istočni Dolomiti. te se polako sprema i šminka za nadolazeće Zimske Olimpijske igre 2026 čiji su nositelji Milano i Cortina a Belluno je jedan od partnera. Od Conegliana do Belluna može se stići veoma brzo Autocestom ali mi smo kao pravi turisti odabrali teži put .

Krenuli smo cestom koja prelazi preko prijevoja San Boldo koja ima oznaku lokalne ceste 635. Cesta je dugačka oko 15 km i ide od mjesta  Tovena na južnom dijelu prema mjestu Trichiana na sjevernom dijelu. Cesta je specifična zbog dionice od oko 800 metara koja se sastoji od osam serpentina , pet tunela i šest mostova.

Ovaj prijevoj izgrađen je pred kraj Prvog svjetskog rata kao izlazna ruta za austrijske trupe iz sjeverne Italije – izgrađen za samo stotinu dana, ta činjenica daje ime cesti koja vas dovodi do prijevoja: Strada delle cento giorni ( Cesta od stotinu dana) . Cesta je vrlo uska i strma, a 18 kratkih tunela izgrađenih od kamena su poprilično klaustofobični .

U Bellunu živi oko 36 000 stanovnika, poznato je turističko odredište i jedan od gradova koji spada u Nacionalni park “Dolomiti Bellunesi”.

Prošetali smo centrom grada, koji je uredan i čist te pojeli ukusan ručak za dvoje sa buteljom vina i izvrsnim jelom “Melanzane alla Parmigiana” koštao je 50,00 €. Na kraju mogu izvući zaključak da je ovo bio lijep izlet od tri dana, u vinsku regiju koja nam je blizu. Sve je vrlo dostupno i financijski nije zahtjevno jer su cijene u prosjeku slične Istarskim a nekim slučajevima i niže.

Zadnji dan spustili smo se do Conegliana na večeru te smo se zaputili u elegantni lokal Il Bistrot di Conegliano , koji je smješten u ulici Via XX Settembre u Coneglianu, odmah pored povijesnog  hotela Canon d’Oro.

Ponuda hrane je veoma zanimljiva, te sadrži brojne lokalne specijalitete. Kruh za njih peče poznata lokalna pekara Panificio Bruna , a sa obližnje farme
Fiorin Silvia , dolazi im biodinamički uzgojeno povrće i specijalizirano začinsko bilje. Posebna pažnja posvećena je izboru vina kojeg imaju preko 200 etiketa a brojna toče na čaše.

Na kraju mogu zaključiti da je Prosecco najveći globalni vinski fenomen u današnje vrijeme te da veći dio proizvodnje otpada na masovnu produkciju pjenušavih vina kojs se prvenstveno potroše u raznim Spritz mješavinama a lider je naravno Aperol Spritz. Ipak u ovo kratko vrijeme uspjeli smo probati nekoliko jako dobrih Prosecca te vidjeli nekoliko lijepih gradića i dobro jeli za pristojan novac, dakle možemo dati toplu preporuku za kratki izlet.

Noć Šumberskog terana izuzetno je zanimljiva eno-gastro manifestacija koja se ove godine po treći puta održala u mjestu Balarini, koji su dio sela Šumber na Labištini. Ovu zanimljivu eno -gastro manifestaciju organizira Turistička zajednice općine Sveta Nedelja uz podršku matične im općine ,udruge vinara i vinogradara Labinštine  TRS te LAG-a Istočna Istra .

Organizaciju ove manifestacije podupla je i Istarska županija – Upravni odjel za poljoprivredu, koji putem javnih poziva sufinancira slične projekte koji se bave očuvanjem i promocijom autohtonih sorti vina. A događaju je osobno nazočio i Županijski pročelnik za poljoprivredu, dr. Ezio Pinzan.

Manifestacija je po prvi održana 2023 godine s ciljem brendiranja Šumberskog terana kao specifičnosti ovoga kraja. Mjesto održavanja je također specifično – betonsko košarkaško igralište pored društvenog doma pod vedrim nebom. Osobno sam imao čast prvi puta u manifestaciji sudjelovati lani kad smo svi zajedno iskusili specifičnost mikrolokacije, jer smo gledali u nebo moleći se da ne padne kiša koja je prijetila.

Sve se je ponovilo i ove godine uz puno bolje meteo-uvijete i novu podlogu na košarkaškom igralištu te je fešta mogla započeti. Organizatori na čelu sa agilnom direktoricom Biancom Dagostin su se svojski potrudili i napravili izvrsnu kulisu. Kao i lani moj zadatak bio je da uz doktora Marijana Bubolu sa Porečkog instituta za poljoprivredu i turizam odradim edukativni dio manifestacije za tridesetak uzvanika pod radnim nazivom Sva lica Terana.

Najprije je doktor Bubola održao kratki uvod o povijesti terana u našim krajevima a onda je slijedilo organoleptičko kušanje tri lokalna terana te tri iz ostalih Istarskih vinogorja. Zanimljivost je bila da smo degustaciju odradili na slijepo te su se gosti morali malo pomučiti da prepoznaju terane te se je još jednom pokazalo da je kušanje na slijepo najbolja opcija.

Prvo smo probali izvrsni pjenušac “Aurora” iz berbe 2017, dobiven klasičnom metodom vinarije “ZIGANTE VERO” iz Kostanjice, onda je slijedio mladi lepršavi teran iz berbe 2024 lokalne vinarije “DA FREDI”, potom teran iz berbe 2022 lokalne vinarije “KOS”. Prva polovica degustacije prošla je veoma zanimljivo te se je publici svidjelo da pokušaju pogodit što im se nalazi u čaši. Drugi dio otvorili smo sa Teranom iz berbe 2022, vinarije “FUHTAR” koji je u boci odležao godinu dana pod morem, nakon njega je slijedi teran Gašpar iz berbe 2021, vinarije “DOBRAVAC” iz Rovinja te za kraj kao raritet Teraneo -slatki teran Novigradske vinarije “PERVINO”.

Nakon naše radionice kulisa se je presložila i uslijedilo je druženje vinara i brojnih posjetitelja koji su kušali lokalna vina i delicije uz zabavu koju je pratila grupa The River Sharks iz Rijeke.

Pošto šira publika zapravo malo zna o vinarstu na Labištini a i o Šumberskom teranu i njegovoj tradiciji postavio sam par pitanja Valteru Liculu , presjeniku udruge Trs.

Emil Perdec : Valter koliko je stara tradicija vinogradarstva na Labištini ?

Valter Licul : Tradicija vinarstava i vinogradarstva u našim krajevima traje od pamtivijeka i uvijek se je prebacivala sa generacije na generaciju a Teran je oduvijek bio sinonim za Šumberski kraj ! Treba istaknuti da je u klonskoj selekciji Terana koju je 2022 godine proveo Institut iz Poreča pregledano 18 vinograda u Istri, posađenih između 1903. i 1975. godine od čeka su četiri uzorka bila iz okolice Šumbera.

Emil Perdec : Koliko hektara vinograda danas ima na Labištini ?

Valter Licul: Danas je na žalost jako malo vinograda na cijeloj Labištini, sadi se nešto novih nasada ali to nije ni blizu kao što je bilo nekad. U okolici Šumbera prevladavaju male parcele od 500 do 2000 čokota. Teško je to zbrojit i pretvorit u hektare jer je Šumberčćina dosta veliko područje. Puno je vinograda zapušteno zadnjih tridesetak godina. Gledajući katastar koji je radila Austrougarska vidljivo je da su skoro sve obradive površine bile pod vinogradima.

Emil Perdec : Koliko članova ima udruga Trs ?

Valter Licul : Udruga vinara „TRS“ djeluje na području Labinštine ( Grad Labin, Općine Raša, Sveta Nedjelja, Kršan i Pićan. Udruga broji 35 člana s napomenom da je najvažniji uvjet registriran OPG, obrt ili trgovačko društvo.

Emil Perdec : Koji tip tla prevladava u Šumberu ?

Valter Licul : U Šumberu imamo dva tipa tla. Jedno je crvenica sa puno sitnog kamena. Drugo je boksit – tu se kopala rudača i vozila vagonetima do Rapca i Plomina gdje se ukrcavala na brodove. Danas tome svjedoče mnoge jame koje su ostale nakon eksploatacije.

Armenija je zemlja sa bogatom i burnom povijesti, zemljopisno smještena na visoravni koja okružuje biblijsku  planinu Ararat gdje je po povijesnoj predaji pristala Noina arka nakon velike poplave. Armenija je pozicionirana u južnom dijelu Zakavkazja i prostire se na površini od 29.074 km2. Po zadnjem popisu stanovništva u Armeniji živi oko 3 milijuna ljudi k tome imaju i veliku dijasporu od oko 8 milijuna ljudi. Graniči na sjeveru s Gruzijom, na istoku i jugoistoku s Azerbajdžanom, na jugu s Iranom, a na zapadu s Turskom. Administrativno je podijeljena na 11 područja, uključujući i glavni grad Erevan ( Yerevan ) , koji je kulturno, znanstveno, gospodarsko, poslovno, financijsko i tranzitno središte Armenije te sjedište diplomatskih i drugih inozemnih predstavništava. Armenija je u povijesti često imala brojne krvave sukobe sa susjednim zemljama poput Turske a i danas je još uvijek aktualan sukob sa Azerbajdžanom u regiji Gorski Karabah. Ono što je u ovoj priči bitno znati , to da je Armenija od pamtivijeka, zemlja dobrog vina na što ukazuju brojni lokaliteti na kojima su pronađeni ostaci koji to potvrđuju .

Vino i kršćanstvo su povezani od pamtivijeka, vino se u Bibliji spominje 235 puta a Armenija je je prva kršćanska nacija na svijetu koja je to postala 301. godine nove ere, a slijedila ju je susjedna Gruzija od  326. godine nove ere. Armenija i Gruzija imaju legitimno pravo da za sebe smatraju da su “kolijevka vina”, jer obje zemlje dijele sličnosti ne samo u vinskoj povijesti već i u brojnom autohtonom sortimentu grožđa. Sličnost je prisutna i u povijesnom korištenju glinenih amfora koje se u Gruziji nazivaju Qvevri a u Armeniji Karas. Nažalost Armeniju još nisam stigao posjetiti, ali je visoko pozicionirana na mojim prioritetima vinskih putovanja.

U Armeniji je smještena najstarija vinarija u svjetskoj povijesti Areni-1 , ovu vinariju su 2007. godine u pećinskom kompleksu Areni-1 u selu Areni u armenskoj pokrajini Vayots Dzor. Areni -1 otkrila je ekspedicija sastavljena od armenskih i Irskih arheologa. Kroz povijest Armenije vinarstvo i vinogradarstvo bilo je veliki oslonac razvoja ove zemlje, ali pogledajmo nedavnu prošlost ,to jest na zadnjih stotinu godina. Nakon prvog svjetskog rata slijedi ulazak sovjetske Crvene armije 1920 godine , što će bit najveći odlučujući razvojni čimbenik armenske vinske industrije u 20. stoljeću. Najprije je Armenija 1922. spojena s Gruzijom u Transkavkasku Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku, da bi godine 1936. postala Armenska Sovjetska Socijalistička Republika ili Sovjetska Armenija. Kao i svugdje gdje su zavladali, Sovjeti su ukinuli privatno poduzetništvo i nacionalizirali industrije prisiljavajući republike na ekonomske uloge. Moćnici iz Moskve odlučili su da se Gruzija specijalizira za proizvodnju vina, dok je po njima Armensko grožđe bilo namijenjeno za proizvodnju destilata. Vinogradi su se sadili na brojnim lošim pozicijama kako bi se povećao volumen proizvodnje grožđa, dok su se brojni nasadi na tradicionalnim pozicijama zapustili. U tom periodu na tržištu su se pojavili odležani Armenski vinjaci koji su postali veoma cijenjeni, u klasi sa Francuskim konjacima.

Raspadom SSSR-a Armenska vinska industrija ponovno je doživjela svoj procvat za koji su među ostalima zaslužna i ulaganja brojne Armenske dijaspore. Ponovno se na prvo mjesto postavlja kvaliteta a ne kvantiteta te se u prvi plan stavlja proizvodnja vina a ne destilata.

Danas Armenija ima pet vinskih regija : Vayots Dzor, Aragatsotn, Armavir, Ararat i Tavush te je u svima vinski turizam u velikom usponu, a i glavni grad Erevan vodi se kao mikro vinska regija.

Na vinskom sajmu Pro Wine koji se svake godine održava u Düsseldorfu redovito imam priliku kušati Armenska vina te mi je to svake godine obavezna rutina. Kroz sve te godine upoznao sam veoma dragog kolegu, Khachatur Julhakyan koji je zaposlen kao voditelj prodaje u WineWorks CJSC , kompaniji koja vodi brojne vinsko -vinogradarske projekte u Armeniji.

Ovu kompaniju osnovao je Vahe Keushguerian , Armenac iz dijaspore koji je preko trideset godina živio u SAD-u te Italiji pa se odlučio vratiti u domovinu i svoje bogato iskustvo i kapital uložiti u Armensku vinsku scenu. U poslu mu pomaže i kćerka Aimee, koja je generalni direktor kompanije.

Vahe Keushguerian danas upravlja sa KEUSH family wines koji pod svojim okriljem ima pet značajnih brendova : Keush, Zulat, Oshin, Molana i Hekiat.

Najzanimljiviju priču od svih ima Molana projekt koji je pokrenut u jesen 2021 godine kada se odlučio na veoma neobičan poduhvat. Vahe je došao na ideju da u susjednom Iranu kupi grožđe od kojeg će u Armeniji napraviti vino, rekli bismo ništa neobično, ali iza svega stoji sjajna priča. Naime treba znati da je današnji Iran , povijesno Perzija , vinogradarska zemlja koja se od davnina bavi vinogradarstvom, te i danas izvozi grožđe u vrijednosti od preko 111 milijuna dolara. Ali treba znati i detalj da se vino u Iranu nije proizvodilo od 1979 godine i uspostave Islamske Republike Iran. Glavnina Iranskog grožđa koristi se za grožđice po čemu su na svjetskoj sceni treći odmah iz a Turske i USA.

Budući da je proizvodnja vina u Iranu ilegalna, Vahe je da bi ostvario svoju želju morao grožđe iz Irana donijeti u Armeniju da bi napravio vino što je i učinio, te je napravio prvo moderno vino koje se proizvodi od iranskog grožđa od 1979 do danas.

Vino je napravljeno od 100% Rasheh grožđa podrijetlom iz regije Sardasht u Iranu u blizini sjevernog dijela Perzijskog zaljeva tik uz granicu sa Iranom gdje su Kurdi dominantna etnička skupina. Ovo vino odaje počast perzijskom pjesniku Dželaludin Rumi koji je živio u 13. stoljeću. Smatra se jednim od najvećih derviških pjesnika islama, koji je pisao na perzijskom jeziku. Ime  Mevlana na perzijskom jeziku znači naš vodič.

O ovome poduhvatu snimljen je čak i dokumentarni film : https://vimeo.com/845566461/bc79ca4f50 Cup of Salvation.

Grožđe je raslo na visokim položajima na skoro 1500 m nadmorske visine, na vulkanskom tlu. Grožđe je ručno brano i hladnjačom prevezeno u Armeniju. Nakon prerade odrađena je maceracija od 40 dana kako bi se očuvala jedinstvenost sorte grožđa te je ovo je vino postalo nešto doista jedinstveno. Vino sam pred kušanje prelio u dekanter da se lakše otvori te sam ga kušao iz veće Bordoške Riedel čaše. Vino krasi rubin crvena boja, bistro je i gusto a na nosu dominiraju note trešnje, kupine i crnog ribiza uz malo začinskog bilja, te nota crnog papra. Vino je suho, toplo i mekano, krase ga fini tanini, ukusno je i krasi ga puno tijelo. Trajnost okusa je trajna a na after tasteu dominira nota zrele kupine. Vino je u odličnoj formi te se može sljubiti sa raznim mesnim jelima, na primjer poput Janječeg pečenja. Vino je proizvedeno u ograničenoj seriji od 12.000 butelja i vjerojatno je ovo prva i jedina berba, stoga ima povijesnu vrijednost.

Vinske izložbe najbolji su način da se proizvođači i distributeri vina susretnu sa klijentima i predstave im svoje proizvode . Tradicija vinskih izložbi u Europi seže još u sredinu 19. stoljeća , kada se nakon Francuske revolucije 1848 godine počela mijenjati svijest ljudi diljem Europe. Direktan povod za tu  revoluciju bila je zabrana Pariških banketa u siječnju 1848 godine od strane premijera Francuske.  U tim godinama industrijska revolucija doživljava svoj vrhunac kada završava postupni prijelaz iz starog feudalnog u moderno građansko društvo. Srednji stalež koji je brzo napredovao tražio je svoja prava da uživa u blagodatima u kojima je vino činilo veoma bitan dio priče. Exposition Universelle de Paris 1855 bila je izložba vina koja se je održala nekoliko godina nakon revolucije  u Parizu na poznatim Elizejskim poljanama te je sa njom krenula jedna nova priča vinskih izložbi diljem Europe.

Na našim prostorima koji su tada bili dio KuK Monarhije, tada se poticao razvoj vinske kulture pa je u Zagrebu prva vinska izložba održana 1864 godine  pod nazivom Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba.

U Istri je prva izložba vina organizirana 1901. godine u Pazinu, na kojoj je bilo oko tisuću uzoraka vina, i to je bio početak stručnog rada na našim prostorima. Slijedi stagnacija između dva svjetska rata te uspon u socijalističkoj Jugoslaviji gdje je dominantan bio Ljubljanski vinski sajam koji je pokrenut 1964 godine i dugi niz godina bio je jedan od najznačajnijih Europskih vinskih manifestacija.

Nekoliko godina nakon Ljubljanskog sajama vina pokrenut je i Vinitaly koji se od 1967 godine održava u Veroni i predstavlja pravi festival Talijanske vinske scene koja je nepresušni izvor noviteta baš svake godine. A Italija oduvijek ima šta ponuditi jer svaka od dvadeset vinskih regija radi dobra vina.

Vinarima sa naših prostora poslovno je najbitniji ProWein koji se održava u Dűsseldorfu od 1994 godine. Njegovo prvo izdanje održano je pod imenom ProVins, kao nastavak male prezentacije francuskih vina od godinu dana ranije. No kako se je na sljedećem izdanju proširila lista zemalja izlagača nastao je ProWine koji uspješno funkcionira do danas.

Za ovaj vinski sajam po prvi puta sam čuo krajem devedesetih godina prošlog stoljeća a osobno sam na njega prvi puta došao 2009 godine kad smo Karin i ja predstavljali “Malvaziju 7 dan” zajednički projekt koji je tada napravilo sedam mladih Istarskih vinara.

Godinu dana kasnije 2010, smo u dogovoru sa tadašnjim predsjednikom Vinistre , Ivicom Matoševićem na ProWeinu u okviru Hrvatskog štanda predstavljali vinare iz udruge Vinistra. To je bio iskorak i odlična inicijativa u organizaciji Hrvatske Gospodarske Komore (HGK) , te se tada Europsko vinsko tržište tek počelo upoznavati sa Hrvatskim vinima. Bili su to prvi značajniji izlasci Istarskih vinara na Europsku scenu , doslovno u usporedbi sa danas jedno romantičarsko doba. Nažalost na zajedničkom štandu HGK , Vinistra je mogla dobit malu kvadraturu za izlaganje vina , tako da se je kvalitetno moglo smjestiti 7-8 vinara. 

Na štandu su tada uz vinare udruge Vinistra svoja proizvode predstavljali i ostali značajni Hrvatski vinari poput : vina Plenković, Katunar Wine Estate, Badel 1862 sa cijelim spektrom proizvoda, Maraska, destilerija Šimić, vina Galić, vina Krauthaker, podrum Belje itd.

Ova manifestacija bila je veoma bitna za promociju Hrvatskih vina te su naš štand redovito obilazili vinski novinari, sommelieri, naši ugostitelji koji imaju restorane diljem Njemačke ali i iz okolnih zemalja. Dolazili su i brojni Hrvatski gospodarstvenici kao na primjer Ivica Todorić 2012 godine . Sve je to dobro funkcioniralo do 2013 godine kad je izbila afera u HGK i njihova predsjednika Nada Vidošević te su nakon toga ne određeni period zaustavljene sve aktivnosti te je Pro Wine pao u zaborav . Nastavak je slijedio 2022 godine kad je direktor Vinistre Ivan Marić okupio osam vinara za sudjelovanje na Pro Wine-u, te sam ponovno nakon devet godina imao čast i zadovoljstvo predstavljati Istarska vina na štandu HGK. ProWine je ovaj put zbog Korona restrikcija održan po prvi puta u svibnju a ne tradicionalno u ožujku. Te se je godine počela razvijati ideja o samostalnom nastupu Vinistre na ovoj značajnoj manifestaciji koja se je i desila slijedeće 2023 godine kada je nastupilo 13 vinara na štandu Vinistre a štand su posjetili župan Miletić i pročelnik za poljoprivredu Pinzan.

Slijedeće godine 2024 godina prisutno je rekordnih 15 vinara udruge Vinistra a ove godine je 11 vinarija predstavljalo svoja vina na ovome eminentnom vinskom događaju. Na kraju se nameće zaključak da ProWein nije samo sajam, već velika sveobuhvatna platforma za sve koji rade u industriji vina i alkoholnih pića. Posjeta i sudjelovanje na njemu u sportskom smislu može se usporediti sa nogometnom Champions League. Ovdje se kreiraju i globalni trendovi a činjenica je da je vinska industrija na ključnom raskrižju. Učinci rastućih troškova za proizvođače vina su prevladani u većini zemalja, proizvođači i trgovina vinom sada se suočavaju s izazovom prilagodbe brzo promjenjivim preferencijama potrošača. Standardno se traže lagana bijela vina a sve se više traže vina bez alkohola i vina sa niskim alkoholima , u porastu su rose i pjenušava vina dok su u padu slatka i crna vina sa višim alkoholima. Zaključak je da se Hrvatska vinska scena još uvijek ne treba brinuti, jer su naša udarna vina upravo bijela vina lakšeg tijela koja su veoma tražena. Dok se u zemljama sa velikom proizvodnjom ipak osjeti globalna kriza i smanjena kupovna moć stanovništva.

Kako danas sve ima svoju konkurenciju tako i vinski sajmovi konkuriraju jedan drugome pa je tako za manji broj izlagača na Pro Wine ove godine kriv Wine Paris koji se održao mjesec dana ranije jer se je dio izlagača odlučio za njega. Slična je situacija bila pred desetak godina kad je Pro Wine u Dusseldorfu pobrao dio izlagača poznatom “London International Wine Fair” koji se je održavao u ExCel Exhibition Centre. bez obzira gdje se naši vinari predstavljali, bitno je da sudjeluju, danas doduše Hrvatska vinska scena nema problema sa plasmanom svojih vina ali nikad ne znamo što nosi sutra. Danas svi znaju za Hrvatska vina ali kao što ste mogli pročitati u gornjem dijelu teksta pred petnaestak godina i nije baš bilo tako.

Dobra strana ProWine je što na jednom mjestu imate priliku kušati brojna vina iz cijelog svijeta. Stalno preporučam našim vinarima da ide po štandovima i kušaju što se nudi i po kojim cijenama jer će na taj način moći bolje razumjeti odnos cijene i kvalitete svojih vina. U našoj hali broj 9 bila su vina iz Portugala, Armenije, Gruzije, Moldavije, Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Ukrajine, BiH, Slovenije , Srbije a u susjednim halama Francuska i Španjolska . Sa nekim ljudima se znam preko petnaest godina kao na primjer Arcadie Foșnea iz Moldavije kojeg sam upoznao još 2010 godine. Moldaviju uvijek volim isticati kao izvrstan omjer cijene i kvalitete vina, na primjer njihova lagana bijela vina su kvalitetom bliska Hrvatskim vinima ali dosta jeftinija. Na kraju se nameće zaključak da je za Istarske a time i Hrvatske vinare neophodno biti prisutan na velikoj Europskoj vinskoj sceni jer tako pokazuješ da si dio nečeg značajnog . A kad te nema zahtjevna klijentela veoma lako zaboravi na tebe i prikloni se nekom drugom kao što je spomenuta Moldavija, Armenija, Gruzija, Bugarska, Mađarska itd.

Početak je veljače ,poznata siječanjska depresija je na izmaku, vrijeme je maškara, rukometa, a počinju i razna vinska događanja. Vinari diljem lijepe naše nestrpljivo čekaju da vjernoj publici predstave mlada vina, ali ljubav je uzajamna pa i publika nestrpljivo iščekuje mlade graševine, malvazije , pošipe itd. Najveći vinski festival istočno od Zagreba, onaj osječki, odrađen je u siječnju. Slijede izdanja En Primeura Slavonije te Istre na kojima će Hrvatski vinari predstaviti mlada vina. Kako je istaknuo Luka Rossi , predsjednik udruge Vinistra berba 2024, bila je u prosjeku 30-35 % slabija od prethodne. Prvi uzrok je hladno vrijeme početkom svibnja kad je loza bila u cvatnji a drugi je veliki period bez padalina tijekom ljetnih mjeseci. Ali kvaliteta vina je izvrsna, složili su se svi koji su kušali mlade malvazije istarske na 13. po redu En Primeuru u ponedjeljak 10.02 u Zagrebačkom hotelu Esplande. A po tradiciji doktor Kristijan Damijanić i moja malenkost, vodili smo Masterclass na kojem smo predstavili sedan najspremnijih mladih malvazija iz šest istarskih vinskih zona.

Nakon ovih vinskih događanja slijedi nam najveći dalmatinski festival vina koji okuplja vinare, hotelijere, ugostitelje i sve ljubitelje vina Zadar Wine Festival. Ove godine se 21. i 22. veljače održava po sedmi put i kako mi je rekao organizator, dragi kolega Ivan Stiblik, festival bi trebao  biti najveći do sada. U sportskoj dvorani Krešimir Ćosić na Višnjiku očekuje se stotinjak izlagača s više od 700 različitih vina.

Kako jednom dobrom festivalu i priliči, tijekom siječnja i veljače održavaju se razne stručne radionice na temu vina, piva i destilata. Osobita mi je čast bila sudjelovati na prvoj radionici u hotelu Kolovare 15. siječnja pod nazivom „Laganim korakom kroz vinogorja Primorske Hrvatske“. U ovoj izuzetno zanimljivoj radionici pripala mi je čast predstaviti i selektirati vina Istre, a kolega Stiblik je to odradio za vina Dalmacije.

Radionica je odrađena u suradnji tri vrlo bitne institucije vinske scene: Hrvatskog sommelier kluba, udruge vinara Vinistra i udruženja Vino Dalmacije. Iz obje vinske regije odabrana su vina autohtonih sorti grožđa , svaka je regija predstavljena sa po osam etiketa vina. Zbog većeg broja etiketa, kušanje smo podijelili u dva dijela, četiri istarska i četiri dalmatinska, u svakom kušanju. 

PRVO KUŠANJE

Istra :

• Blanc de Noir, brut , vina Veralda, Kršin

• Malvazija istarska, 2023, vina Bastian, Buje

• Rose Teran,2023, vina Geržinić, Ohnići

• “Templara”, Malvazija istarska, 2022, vina Rossi, Bajkini

Dalmacija :

• Debit,2023, Ško vina, Oklaj

• Maraština,2023, vina Fiolić, Zadar

• Pošip, 2023, Merga Victa winery, Smokvica

• Svrdlovina, vina Bora, Islam Latinski

DRUGO KUŠANJE

Istra :

• “Simfonija”, Malvazija istarska, 2017, vina Dobravac, Rovinj

• Teran, 2023, vina Fakin, Motovun

• “Superior”, Teran, 2020, vina Tomaz, Motovun

• Muškat Momjanski,2024, vina Kozlović, Momjan

Dalmacija :

• Babić, 2021, vina Baraka, Šibenik

• “Tradicija”, Crljenak Kaštelanski, 2020, vina Matela , Kaštel Sučurac

• Dingač, 2020, Saints Hills winery, Pelješac

• Prošek, Testament winery, Šibenik

Nazočna publika uživala je u širini autohtonog sortimenta Primorske Hrvatske koji smo im predstavili, a skoro tri sata druženja prošla su vrlo brzo. Pokazalo se još jednom kakav velik potencijal autohtonih sorti grožđa ima Dalmacija te ga sada treba predstaviti ljubiteljima vina na pravi način, slijedeći primjer Istre koja je taj put započela prije tridesetak godina.

Boravak u ovom lijepom kraju iskoristili smo i za posjetu vinariji Jokić, koja se nalazi u mjestu Lišane Tinjske, udaljenom pola sata vožnje od Zadra u smjeru Benkovca. Ovo mjesto smješteno je u srcu Ravnih Kotara, zemljopisnog područja u sjevernoj Dalmaciji. Administrativno se većim dijelom nalazi u Zadarskoj, a manjim, jugoistočnim, u Šibensko-kninskoj županiji.

Ovaj kraj je oduvijek bio vinogradarsko poljoprivredni pa se tako u vinariji Jokić ponose tradicijom vinogradarstva od 1906. godine. Te je godine Aćim Jokić sastavio kupoprodajni ugovor o prodaji vina koji je do danas sačuvan. Vinariju je iznova 2009. godine pokrenuo Duško Jokić i na taj način nastavio bogatu obiteljsku tradiciju vinarstva i vinogradarstva, koja je sačuvana bez obzira na nesretna vremena kroz koja je prolazio ovaj lijepi kraj Dalmacije. Na kraju sela nalazi se moderna vinarija koja je nedavno puštena u pogon te se još polako slaže, a obišli smo je u pratnji voditeljice vinarije Marijane Uzelac i mlade enologinje Cvite Eškinje koja nam je omogućila da kušamo razna vina iz tankova, bačvi i na kraju iz butelja.

Degustacijska sala ima prekrasan pogled na Ravne Kotare preko Nadinskog blata prema Velebitu i na drugu stranu prema Benkovcu. Ovdje se križaju dvije Dalmatinske vinogradarske pod regije : Sjeverna Dalmacija i Dalmatinska zagora a vinarija Jokić smještena je u južnom rubu Nadinskog blata koji sa položajem Korlat tvori veoma zanimljivo vinogradarsko područje sa preko 400 hektara vinograda.

Vinarija Jokić danas obrađuje 15 hektara vinograda a u pripremi je još 5 hektara te su svi vinogradi u ekološkoj proizvodnji i godišnja proizvodnja kreće se oko 90.000 butelja. Dok se većina vinarija u Ravnim kotarima više posvetila crnim sortama grožđa u vinariji Jokić naglasak je na bijelim sortama grožđa, prvenstveno pošipu i maraštini koje čine preko 60% nasada a ostatak otpada na merlot, cabernet sauvignon i syrah. U vinariji su posebno ponosni na vina od maraštine za koju su već dobili brojne nagrade, pošip je također jako dobar, veoma je zanimljiv i pjenušac Chanche od maraštine te elegantni rose od syraha i na kraju treba spomenuti elegantni crni cuvee dobiven od merlota, cabernet sauvignona i syraha.

Uglavnom ako vas put nanese u ovaj lijepi kraj zasigurno čete se lijepo provesti i kušati odlična , treba samo sići sa auto ceste na izlazu Benkovac i zaputiti se u neku od obližnjih vinarija, najbolje uz prethodnu najavu. Gastronomija Ravnih Kotara je također dobra a ima i dobrog smještaja.

Blagdani su prošli a sa njima i sva okupljanja , druženja s bliskim i dragim ljudima. Privode se kraju slobodni dani , godišnji odmori a svekoliko pučanstvo vrača se sa skijanja i ostalih zimskih aktivnosti. Božićni ukrasi su davno uklonjeni a pogled na vagu je većini od nas sumoran, te su aktualna klasična post blagdanska obećanja o obaveznom odlasku na dijetu , upisu u teretanu, početi trčati itd . Povratak u rutinu nije jednostavan ni lagan a cijeli taj postupak ima zajednički naziv koji se kolokvijalno naziva siječanjska depresija. Svatko ima svoj način borbe protiv ove nemani a ja sam se protiv ovog fenomena odlučio boriti aktivno, te smo supruga i ja posjetiti najznačajniju Hrvatsku vinsku manifestaciju istočno od Zagreba “WineOS by Graševina Croatica”.

Ova vinsko dešavanje održalo se ove godine jubilarni 10 put , 10 i 11. siječnja i privukla je brojnu publiku u kojoj je bilo mnogo mladih ljudi, što je znak da nam je vinska kultura u porastu. Ova manifestacija po prvi je puta održana je 2014 godine ,sa preskočenom 2021 zbog Korone . Idejni začetnik ove manifestacije je naš dragi kolega Vinko Ručević dugogodišnji povjerenik Hrvatskog Sommelier Kluba za Slavoniju i vlasnik Osječkog vinskog hrama, vinoteke Vinita gdje je i začeta ideja o pokretanju WineOs-a. Uz Vinka su od početka u organizaciji i članovi udruge Dekanter , Boris Ocić, Damir Zrno i Denis Despot. Ova se je udruga specijalizirala za promicanje i podizanje eno gastro kulture. Kao suorganizator ove im se godine pridružila i Graševina Croatica, udruženje vinara i vinogradara regije Slavonija i hrvatsko Podunavlje na čelu sa direktorom Tomislavom Panenićem. U početku je ova manifestacija održavana u Esseker centru da bi kasnije kako je rasla prešli u u modernu Osječku sportsku dvoranu Gradski vrt a zadnje dvije godine održava se u prekrasnom modernom sajamskom prostoru koji se službeno zove Gospodarski centar Osječko Baranjske županije.

Mi nažalost do ove godine nikako nismo uspijevali posjetiti WineOs jer nam je siječanj uvijek bio rezerviran za duža putovanja u vinske destinacije diljem Europe, ali ove godine drukčije se sve posložilo pa nam je odlazak u Osijek bio pun pogodak. Vidjeli smo mnogo dragih ljudi, porazgovarali sa brojnim vinarima, kušali dobra vina te uspjeli na kratko posjetiti i dvije radionice.

Za izlagače je bilo postavljeno 125 mjesta a u sredini izlagačkog prostora dominirala je velika pozornica na kojoj je bilo vrlo živo te se je na njoj pričalo, pjevalo, kuhalo, degustiralo. Na manifestaciji je svoje proizvode i usluge predstavilo više od 150 brendova, a u dva dana kroz dvoranu je prošlo oko 4000 posjetitelja.

Kod odabira smještaja u Osijeku dvojio sam između klasike, kao što su hoteli Osijek te Waldinger, ali po preporuci kolege Davida Hrkača, odabrali smo novi hotel Materra u Čepinu, koji je otvoren godinu dana. Hotel je u vlasništvu Žito grupe a uz restoran Crna svinja i medicinski centar Priora čini jedinstvenu cjelinu koja je smještena u mirnom kutku Slavonskih polja. Hotel je izvrstan sa lijepim i ugodnim sobama, sjajnim doručkom te odličnom ponudom pića na baru i nadasve ljubaznim osobljem. Posebno bih istaknuo Spa zonu u kojoj se možete fantastično opustiti, od odličnog bazena, izvrsnih sauna, te male teretane a posebno je upečatljiv vanjski Jacuzzi.

Nažalost u tri dana provedena u Osijeku, nismo imali puno vremena za gastronomiju, tek smo po preporuci dragog prijatelja Ivana Marića posjetili elegantni Bistro Schampini koji je smješten u pješačkoj zoni između zimske luke i pješačkog mosta preko Drave. Ovaj Bistro zaslužuje svaku preporuku, od ugodnog ambijenta , dobre ponude jela i vina a za sve to ima izvrstan omjer cijene i kvalitete te ljubazno i uigrano osoblje.

Pred sam odlazak u Osijek nakratko smo posjetili i uvijek dragu nam destinaciju gradić Villany u Mađarskom dijelu Baranje koji je pravi primjer kvalitetnog vinskog turizma. Ovaj dio Mađarske uz samu granicu sa Hrvatskom oduvijek je bio poznat po lječilišnom turizmu sa brojnim termama u obližnjem Harkányu, ali od početka devedesetih godina prošlog stoljeća i po vinskom turizmu.

Ovo malo mjesto od 2.500 stanovnika smatra se jednim od najdinamičnijih vinogorja u Mađarskoj a najpoznatiji je po svojim izvrsnim vinima koja se proizvode od Bordoških sorti grožđa sa naglaskom na Cabernet franc. Na godišnjoj razini posjeti ga oko 100.000 vinskih turista a zasađeno je oko 4.500 hektara vinograda od čega je preko 80% crnih sorti grožđa. Među vodeće vinarije spadaju : Sauska , Attilla Gere i Bock. Upravo u Bock vinariju uputili smo se na kratki posjet i to nakon dvanaest godina, jer smo je prvi puta posjetili u januaru 2013 godine. Vlasnik vinarije je József Bock čiji su se preci u 18 stoljeću za vrijeme doselili u Mađarsku iz Njemačke a obitelj se bavi vinogradarstvom i vinarstvom od 1850.

Uz vinariju imaju a la carte restaurant Bock Óbor te sasvim solidan hotel Ermitage sa 4* sa 30 soba koji je smješten iznad vinskog podruma. Kao ljubitelj jela na žlicu nisam propustio kušati lokalnu juho sa kuhanom teletinom, koja je izvrsno pasala s obzirom da je temperatura bila ispod ništice.

U donjem dijelu uz recepciju nalazi se wine bar sa degustacijskom salom i lijepom prostranom terasom te ulaz u poseban podzemni vinski podrum u kojem je smješteno preko 1.500 barrique bačvica sa crnim vinom na odležavanju.

Na kraju 100-metarskog hodnika sa barrique bačvicama nalazi se zanimljivo oblikovan kružni podrum, inače poznat kao kapela Bock. Zbog svoje posebne akustike, rasvjetne tehnike i atmosfere izvrstan je prostor za održavanje koncerata te svadbenih svečanosti za stotinjak uzvanika.

Vinarija Bock obrađuje 80 hektara vlastitih nasada i još 70 hektara od provjerenih kooperanata. A vinogradi se nalaze na najboljim mikrolokacijama lokacijama u okolici Villánya (Ördögárok, Jammertál, Makár, Fekete-hegy, Bocor, Kopár-dűlő). Posjete Villanyu su uvijek lijepo iskustvo te imaju i odličan omjer cijene i kvalitete, noćenje sa doručkom za dvoje, korištenje SPA zone, razgled podruma, kasni ručak od četiri slijeda, sljubljen sa vinima i sva ostala prateća pića na kraju smo platili od 190,00 €.

A na putu prema Osijeku prošli smo kroz vinograde podruma Belje koji izgledaju prekrasno unatoč zimskom periodu a posebno je impresivna vožnja kroz vinograde kojih imaju oko 600 hektara u komadu.

Kroz vinograde prošli smo uz novi podrum vinarije Belje te prošli glavnu Baranjsku vinsku cestu, preko Kneževih vinograda, Suze, Zmajevca, Batine pa svratili do Karanca na ručak u poznati Etno restaurant Baranjska kuća. Po veoma pristojnoj cijeni uživali smo na ručku uz autohtone delicije Baranje.

Na kraju, zaključak je da se ovaj način borbe protiv siječanjske depresije pokazao izvrstan , jedini problem su temperature ispod ništice na koje prosječan Istrijan baš i nije navikao, ali ako ima dobre hrane i vina , svakako se da izdržati i uživati u putovanju u ove lijepe krajeve. Svakako ćemo se vratiti u proljeće kad sve zazeleni i bude oku ugodnije.

Bordeaux je prekrasan grad na jugo zapadu Francuske , povijesno je i lučki grad a danas ozbiljan industrijski grad u čemu se posebno ističe segment aeronautiku. Također je veoma značajan sveučilišni grad a ponosno nosi naziv „biser Akvitanije”. Ovaj naziv nadjenut mu je zbog brojnih spomenika kojim se može pohvaliti a ima ih ukupno 362 . Bordeaux ima burnu povijest te su kroz njega prolazili razni vladari a danas je glavni grad regije Nouvelle-Aquitaine. Uži dio grada Bordeauxa po popisu stanovništva iz 2020 imao je oko 260.000 stanovnika na teritoriju od 50 km ²  , zajedno sa svojim predgrađima i rubnim naseljima čini Bordeaux Métropole te na tom prostoru živi 800.000 stanovnika i to ga čini šestim gradom po veličini u Francuskoj nakon Parisa, Lyona, Marseillea, Lillea i Toulousea. Dok se nisam počeo baviti vinima prva pomisao na Bordeaux bila mi je nogomet, pamtim njihove sjajne ekipe iz osamdesetih godina prošlog stoljeća u kojima su igrali tada sjajni Francuski reprezentativci Alain Giresse i Jean Tigana a od 1992-1996 i čuveni Zinedin Zidane.

U Bordeauxu su veoma zapaženu ulogu 1986-88 godine imali i velemajstori YU Fudbala, blizanci Zlatko i Zoran Vujović a Ivan Gudelj , da se nije razbolio postao bi njihov igrač. Danas ovaj klub slavne prošlosti, zbog financijskih problema nažalost nastupa u 4. ligi.

Ovaj lijepi grad je u 2023 godini posjetilo 7 milijuna turista iz cijeloga svijeta a ono po čemu je Bordeaux poznat u cijelom svijetu je vino, naravno uz brojne kulturne spomenike.

Krajem mjeseca studenog ove godine, točnije od 24-28., za svoje članove, Vinistra je organizirala studijsko putovanje u Bordeaux – kolijevku kulture vina. Delegacija je brojala 48 članova a odmah po dolasku prvi dan odrađena je posjeta muzej vina “Cite du Vin”, jedinstvenoj građevini ovakvog tipa u svijetu koja je otvorena sredinom 2016 godine. U tih nekoliko dana imali smo priliku uz vino probati razne delicije kojima obiluje Francuska kuhinja. Od gustih i krepkih juha, preko gušće jetre, finih mesnih jela pa do slasnih sireva.

Grad vina ili “Cite du Vin” je institucija koju svakome ljubitelju vina obavezno preporučam da posjeti jer u njemu može doživjeti jedinstveno edukativno-multimedijsko iskustvo koje će mu ostati u dugom sjećanju.

Za našu delegaciju ova posjeta nije bila samo edukativnog karaktera već je imala i protokolarni dio u kojem su predsjednik Vinistre Luka Rossi i direktorica muzeja Florence Maffrand potpisali sporazum o suradnji u sklopu kojeg će vina Istarskih vinara biti izložena i predstavljena brojnim posjetiteljima “Musée La Cité du Vin “.

Glavni dio ovog posjeta bilo je sudjelovanje na sajmu “Vinitech Sifel”, vrlo značajanom međunarodnom sajamu koji se fokusira na industriju vina, voća i povrća. Ovaj sajam održava se svake dvije godine u izložbenim paviljonima velesajma “Parc des Expositions of Bordeaux”, koji se nalaze uz prekrasni nogometni stadion službenog imena “Nouveau Stade de Bordeaux” ili po sponzoru ” Matmut Atlantique” na kojem je Hrvatska pobijedila Španjolsku na  EURU 2016.

Grad Bordeaux prometno je jako dobro povezan i brzo se stiže iz jednog dijela grada u drugi. Mi smo se većinom koristili tramvajima koji su podijeljeni u četiri linije A,B,C i D te u nekoliko navrata autobusima koji su točni i precizni. Začudilo me je da nema mnogo taxi vozila i kad smo ga trebali nije ga bilo lako pronaći.

Ovaj sajam privlači poljoprivrednike iz cijelog svijeta a njegov naziv “Vinitech” spaja “Vin” (vino) i “Technologie” (tehnologiju) te naglašavajući fokus na tehnološke inovacije u proizvodnji vina. Sifel predstavlja sektore voća i povrća, ističući opsežnu stručnost sajma u tim područjima. Na sajmu je bilo prisutno više od 750 izlagača iz preko 80 zemalja koji su predstavili svoje najnovije proizvode i usluge . Asortiman uključuje napredne metode uzgoja i posebno razvijene strojeve i tehnike za industriju vina, voća i povrća.

Vrhunac sajma su “Inovacijski trofeji”, koji odaju priznanje izvanrednim inovacijama u industriji. “Techno Show” omogućuje demonstraciju najnovijih tehnologija uživo, dok “Wine & Spirit Profiling” profesionalcima nudi uvid u različite profile okusa kroz degustacije i radionice. Istarski vinari redom su bili oduševljeni onim što su vidjeli izloženo u paviljonima te smo se svi zajedno mogli uvjeriti koliko je moderna tehnologija prisutna u poljoprivredi.

Na jednom dijelu sajma koji je bio rezerviran za strane vinske zemlje, Vinistra je dobila priliku predstaviti se sa autohtonim sortama grožđa : malvazija istarska, teran i muškat momijanski. Supruga Karin i ja odabrali smo i na štandu predstavljali vina za koje smo smatrali da će najbolje predstaviti Istarski teroir na ovoj veoma zahtjevnoj manifestaciji. Ono što nas je veselilo među brojnim posjetiteljima koji su došli kušati vina na naš štand prevladavali su mladi studenti sa poznatog Bordoškog instituta za poljoprivredne znanosti kojima su naša vina bila veoma zanimljiva, pogotovo teran.

U blizini našeg štanda bilo je još zanimljivih izlagača sa veoma zanimljivom ponudom pa smo tako mogli kušati pravi Peruanski Pisco. Legenda kaže da je Pisco nastao u 16. stoljeću, a kao svoje nacionalno piće svojataju ga Čileanci i Peruanci. Tehnički je to neodležana rakija dobivena destilacijom fermentiranog mošta najčešće od grožđa sorte Quebranta mada se koristi i drugo grožđe. Česta mu je primjena u koktelima a ističu se klasici kao što su Pisco Punch i Pisco Sour. A do veselih Peruanaca bili su i vinari iz odmetnute Gruzijske pokrajine Abhazije koji su nudili svoja tradicionalna vina.

U sklopu ovog izleta organizirane su i posjete u osam vinarija diljem Bordeauxa, pa su na taj način Istarski vinari mogli iz prve ruke vidjeti kao funkcioniraju vinski podrumi u najznačajnijoj svjetskoj vinskoj regiji. Posječene vinarije su Château La Tour Blanche , Château d’Arche , château Malherbes , Château La Louvière , Château Maucamps, Château La Dominique, Château Desmirail , Chateau Pape Clement .

Vinska regija Bordeaux zemljopisno se nalazi na odličnoj poziciji gdje dominira umjerena morska klima sa Atlantika a u blizini nema visokih planina da bi došlo do miješanja toplog i hladnog zraka . Padalina ima dovoljno a jesen je topla i suha dok je u zadnje vrijeme problem globalnog zatopljenja i ovdje poče stvarati sve više problema. Kad se govori o vinima iz Bordeauxa onda velik utjecaj imaju dvije rijeke : Garonne i Dordogne koje se sjeverno od grada spajaju u široki estuarij Gironde koji se ulijeva u Atlanski ocean.

Danas je u Bordeauxu oko 110.000 hektara vinograda a godišnja proizvodnja se kreće oko 700 milijuna butelja, raznih kategorija. Dominantno je crveno vino za koji se koriste sorte grožđa : cabernet sauvignon, merlot, cabernet franc, petit verdot, carmenere i malbec. Potom slijedi bijeli Bordeau za koji se kao i za slatku inačicu Sauterernes pretežno koriste sorte grožđa sémilon, sauvignon blanc i muscadelle. Treba istaknuti da je zbog globalnog zatopljenja od 2019 za bazna vina dozvoljeno sađenje i nekih drugih sorti grožđa. Uz bijela i crvena vina polako raste i proizvodnja rosea i pjenušavih vina koji se nazivaju Crémant de Boredaux. Općenito kod vinogradarske podjele Bordeauxa dominira podjela na desnu i lijevu stranu. Gledajući kartu regije, područje sjeverno i desno od Gironde je desna obala, a područja ispod i lijevo čine lijevu obalu. Spajanje ova tri oblika oblikuje oblik poput naopako “Y” s dvije obale s obje strane i područjem između koje je poznato kao “Entre-deux-Mers”. Na lijevoj obali dominira sorta grožđa cabernet sauvignon a na desnoj obali je dominantan merlot.

Sauterns je jedno od najznačajnijih sela u Francuskoj vinskoj priči kad se radio o slatkim vinima. Smješten je u jugo-istočnom dijelu Bordeauxa u Gravesu, oko 40 kilometara udaljen od grada Boredauxa. Glavne sorte grožđa su sémillon, sauvignon bijeli i muscadelle a glavna značajka je da grožđe zahvaća Botrytis cinera ili plemenita trulež . To uzrokuje da grožđe postan djelomično prosušeno, što rezultira koncentriranim vinima izrazitog okusa. Sauternes je uz Mađarski Tokaji i Austrijski Neusiedlersee zbog svoje klime jedna od rijetkih vinski regija u kojoj je zaraza plemenitom truleži česta pojava. Uz Sauterns vrlo poznata su i slatka vina iz obližnjeg Barsaca koji se nalazi desetak kilometara dalje. Kad se govori o poznatim vinarijama onda je bez premca najpoznatija Château d´Yquem čiji su vinogradi klasificirani sa najvišom Premier Cru Supérieur  oznakom. Vrlo bitno klimatsko obilježje u Sauternesu je to što se križaju glavna rijeka Garrone koja dolazi iz Španjolske i donosi toplu vodu sa manji pritok Ciron koja donosi hladnu vodu te na taj način u jesen nastaje magla koja se spušta na vinograde od večeri do kasnog jutra te na taj način potiče nastanak Botrytis cinere ili Plemenite pljesni.

U Sauternsu smo posjetili dvije vinarije : Château La Tour Blanche i Château d’Arche koje su smještene nedaleko od sela Sauternes. La Tour Blanche spada u manje vinarije te obrađuje 45 hektara vinograda dok d’Arche obrađuje 95 hektara vinograda . U obadvije vinarije su nas srdačno primili i imali smo priliku kušati razne tipove njihovih vina. Zanimljivo je da Château La Tour Blanche surađuje i sa lokalnom poljoprivrednom školom pa se kod njih odvija i dio terenske nastave za buduće vinogradare.

Na gornjoj slici možete vidjeti karakterističnu zlatno -žutu boju kojima se odlikuju slatka vina iz Sauternesa. No kao i Mađarskom Tokaju i ovdje se polako osječa pad potražnje za slatkim vinima na globalnoj sceni,pa sve više i ovdje razmišljaju o suhim bijelim vinima i pjenušcima koji se ovdje nazivaju Crémant de Bordeaux .

Na desnoj obali posjetili smo naj zanaćajniji podrum sa naše liste a to je Château La Dominique koji se nalazi u AOC Saint Emilion Grand Cru – Grand Cru Classé . Koji se nalazi u neposrednom susjedstv poznatog Château Cheval Blanc a sa njegove terase vidi se selo Pomerol i najznačajniji podrum tog dijela Bordeauxa Château Petrus .

Nakon toga iskoristili smo lijepo vrijeme i otišli u razgledavanje povijesnog grada Saint-Emiliona . Legenda kaže da ga je osnovao redovnik po imenu Emilion koji je pobjegao iz Bretanje i sakrio se ovdje.

U srcu grada, dominira monolitna crkva iz 12.stoljeća koja je dijelom ukopana u stijenu i podsjeća na vjersku aktivnost grada u srednjem vijeku i intrigira svojim neobičnim dizajnom. Zvonik je visok 68 metara a unutrašnjost je dugačka 38 metra i široka 12 metara.

Na lijevoj obali posjetili smo Château Desmirail koji se nalazi poznatom vinskom selu Margaux . Ovaj Château je kroz povijest mijenjao vlasnike a 1980 godine kupio ga je Lucien Lurton koji je imao deset Châteaua koje je ksnije podijelio između svoje desetoro djece. Château Desmirail preuzima 1992 godine Denis Lurton, pravnik po struci i do danas sa njime kvalitetno upravlja, a imali smo čast da nas je on osobno dočekao, pokazao nam podrum i poslužio nam vina za degustaciju.

Gospodin Lurton dočekao nas je pred podrumom i zaželio toplu dobrodošlicu, te nam je osobno ispričao zanimljive detalje o povijesti vinarije i svoje poglede na budućnost razvoja Bordoške vinske scene.

Na kušanje smo dobili četiri različite vina a pravi raritet je bilo bijelo vino “La Perle” dobiveno od merlota i cabernet sauvignona.

A za kraj smo posjetili Château Pape Clément u Pessacu čiji je vlasnik Bernard Magrez , multi miljunaš koji se obogatio na poslu sa raznim pićima pod brandom William Pitters. Osamdesetih godina prošlog stoljeća kupuje ovaj lijepu Chateau a danas je vlasnik još tri Chateaua iz Grands Crus Classé de Bordeauxa. Osim toga posjeduje i vinograde i vinarije u još deset zemalja diljem svijeta. Zanimljivo je da se u Château Pape Clément ponose tradicijom vinarstva od 1252 godine kad je odrađena prva berba na imanju.

Na kraju možemo zaključiti da su četiri dana jako brzo prošla i da je izlet bio veoma koristan te da su Istarski vinari vidjeli mnogo toga zanimljivog. Bordoška se vinska industrija, kako smo saznali nalazi u određenoj krizi zbog međunarodnog pada cijena sličnih vina, pogotovo onih u Kini, koja im je godinama bila glavno tržište. Također im ne ide na ruku ni globalno zatopljenje zbog čega Bordoška vina često gube eleganciju koja ih je stoljećima krasila.

Cijeli naš posjet Bordeauxu bio je izvrsno organiziran od strane Vinistre te su se direktor Ivan Marić i njegova suradnica Marija Paola Brgić i šefica marketinga Sanja Bernobić potrudili da nam ovaj izlet ostane u nezaboravnom sjećanju uz napomenu da ubrzo treba posjetiti neku novu destinaciju.

https://www.glasistre.hr/gastro/grgic-posip-vinarija-grgic-sorta-koja-je-postala-trazena-664367?fbclid=IwAR3YgD_dWrgiajZAnsiiJn5eulVEf9PfqaZdv7XopGiwnvxF30cPEaOA0l8

https://www.glasistre.hr/gastro/enoteka-coupage-de-alicia-662007?fbclid=IwAR2fxENf2X95kRZZ9ryWTT5W6QoRRWa7VHooW1kI39l9Lwb6O9H1P4M4lf4